Knjiga o Zvonku Milojeviću „Još uvek u igri“

„Nema lepše nade od one što je nikla iz tuge
i nema lepših snova od onih što ih rađa bol“
Ivan Cankar

Svoje životne snove je ostvario kao golman Crvene Zvezde, ali život koji danas živi nije ni izbliza ono što je sanjao, želeo, zaslužio…

Tragična saobraćajna nesreća na autoputu u Ahenu (Nemačka) 15. novembra 2007. godine je za vedrog, nasmejanog čoveka i vrhunskog sportistu Zvonka Milojevića predstavljala potpunu životnu raskrsnicu.[1] Umesto da se posveti novim životnim izazovima nakon završetka svoje veoma uspešne igračke karijere, Zvonko je prinuđen da se bori sa svojom bolešću, invaliditetom i svim pratećim negativnim posledicama nakon tragičnog udesa u Nemačkoj. Ne postoje reči utehe ni u činjenici da Zvonko apsolutno nije snosio krivicu za izazivanje sudara: naime, kamion koji je išao neprilagođenom brzinom na autoputu je udario u Zvonkov automobil. Sudbina je umešala svoje prste i povela Zvonka u neistraženi deo života: onaj deo koji zahteva neprestanu borbu. Veštaci iz Nemačke su nakon procene okolnosti koje su dovele do saobraćajne nesreće zaključili da je vozač kamiona 99% kriv za nesreću, dok je Zvonkov deo krivice procenjen na 1%. Taj minorni procenat krivice je značio da Zvonko nema pravo ni na kakvu odštetu i da svoju borbu mora da nastavi sam. Na njegovu sreću, ipak ne sasvim sam: uz njega su bili članovi njegove porodice, mnogobrojni prijatelji uglavnom iz sfere sporta koji su Zvonka poštovali i voleli isto onako kako je to bilo za sve vreme trajanja njegove profesionalne karijere duge skoro dve decenije. Nakon udesa usledili su dani velike neizvesnosti pošto je Zvonko proveo čitavih 12 dana u stanju kome, ali su njegov borbeni duh i sportsko srce odneli pobedu. S obzirom da je ostao u stanju trajnog invaliditeta i da i dalje ne oseća svoje noge, da je posle strahovitog udesa morao ponovo da počne da uči da govori i da se tek delimično priseća događaja iz prošlosti i ljudi, moglo bi se zaključiti da je Zvonkovo buđenje iz stanja kome samo „Pirova pobeda“.

Mnogi bi tako pomislili. Ali ne i Zvonko Milojević. Njegova neustrašivost i hrabrost koja ga je odlikovala kao golmana sada je preneta na onu najveću bitku, odnosno, utakmicu koju Zvonko i dalje igra. Utakmicu u kojoj svojim celim bićem i duhom nastoji da prevaziđe trenutni lični hendikep i da uprkos svim negativnim prognozama i vrlo sporom oporavku na kraju pobedi i ponovo prohoda. Nauka do sada nije našla adekvatno rešenje za stanje u kojem se Zvonko nalazi, ali postoje indicije da grupa eminentnih japanskih lekara može učiniti dosta na popravljanju njegovog zdravstvenog stanja. Imajući u vidu Zvonkov karakter i istrajnost i gotovo jednodecenijsku borbu i nemirenje sa postojećim stanjem, možemo čvrsto verovati da je Zvonko taj koji može pobediti nevidljivog neprijatelja zvanog bolest. Jer Zvonko je „Još uvek u igri“ kako kaže naslov dirljive knjige publiciste Nebojše Lapčevića.

Knjigu „Još uvek u igri“ vredi pročitati, jer se na specifičan način predstavlja lik i delo Zvonka Milojevića, počev od detinjstva pa do sadašnjih dana kada se bori sa invaliditetom. Rođen u Jagodini 1971. godine, Zvonko je od najranijih dana iskazivao želju da bude golman, a urođene predispozicije i posvećenost treningu i nadgradnji su omogućili da u karijeri dosegne izuzetne rezultate. Debitovao je u Crvenoj Zvezdi sa samo 18 godina u Subotici, a već nekoliko dana posle zvaničnog debitantskog nastupa u prvenstvenim utakmicama imao je pred sobom veliki izazov: gostovanje u nemačkom Kelnu u revanš meču trećeg kola Kupa UEFA 6. decembra 1989. godine. Crvena Zvezda je prvi meč u Beogradu rešila u svoju korist rezultatom 2:0 golovima Dejana Savićevića i činilo se da Crvena Zvezda neće propustiti takvu priliku da dočeka proleće u Evropi. Ipak u revanšu, Crvena Zvezda je poražena rezultatom 3:0 uz kontroverzno suđenje Čehoslovačkog sudije Marka i dva sporna pogotka nemačke ekipe. Crvena Zvezda je na teži način naučila kako treba pristupati utakmicama u Evropi u pogledu organizacije i često se navodi da je iskustvo iz Kelna ključno uticalo na to da klub ispravi sve sitne greške koje se ne smeju ponavljati ukoliko klub želi da bude vrhunski organizovan. Pored tog naravoučenija, najveći dobitak iz Kelnskog košmara je bila činjenica da je Zvezda dobila talentovanog golmana -golmana za budućnost Zvonka Milojevića.

U sezoni 1990/1991 kada je Crvena Zvezda postala šampion Evrope, Zvonko Milojević je u dogovoru sa upravom kluba otišao na odsluženje vojnog roka, koje se završilo nekoliko dana pre finalnog meča Kupa Evropskih Šampiona između Crvene Zvezde i Olimpika iz Marseja u italijanskom gradu Bariju na stadionu „Sveti Nikola“. Zvonko je prisustvovao tom meču u svojstvu navijača i na taj način napravio uvertiru za ono najveće i najlepše u njegovoj karijeri što je usledilo krajem 1991. godine. Tada je Crvena Zvezda pobedila čileanskog šampiona i pobednika južnoameričkog Copa Libertadores Kolo Kolo i postala klupski prvak sveta. Sa navršenih 20 godina života, Zvonko Milojević je bio na krovu sveta, u dresu svog omiljenog kluba – ima li veće sreće za bilo kog dečaka koji sanja uspeh! Uspeh koji je teško i zamisliti iz današnje perspektive, ali uspeh koji je bio apsolutno zaslužen. Ostvariti tako nešto veliko i značajno u karijeri bi za pojedince značilo da se i zadovolje postojećim. Ali Zvonko Milojević nije bio takav, on je stalno tražio nove izazove, nove načine da potvrdi svoju klasu i kvalitet koji poseduje. Nakon te 1991. godine, usledile su godine u kojima je Zvonko Milojević svoj igrački kvalitet potvrđivao na golu Crvene Zvezda, a potom i u Belgiji u dresu Anderlehta i Lokerena. U svim klubovima je ostavio upečatljiv trag ne samo po golmanskim karakteristikama već i kao ljudska veličina. Zato svaki čitalac ove divne knjige, nakon što stekne kompletan utisak o ličnosti Zvonka Milojevića, može da iskaže svoje divljenje prema ovom velikom čoveku i sportisti uz reči koje odavno titraju na usnama svih navijača: „Bori se, Miloje, bori se, Miloje!“.

Upišite Visoku školu modernog biznisa i dođite da zajedno analiziramo uspehe mnogih sportista!

Autor: doc. dr Jelena Lukić

Datum objave: 21.05.2018.

[1] Gotovo sudbinski, takođe u Nemačkoj je tragično zaustavljen i meteorski uspon karijere jugoslovenske teniserke Monike Seleš.