Bajka iz Bormija

U istoriji svetskog sporta 1987. godina će se pamtiti kao godina u kojoj su rođeni velikani današnjeg sporta poput: Novaka Đokovića, Lea Mesija, Serhija Ljulja, Filipa Filipovića, Endija Mareja…. Ali ta 1987. godina će u srcima svih Jugoslovena ostati upamćena kao godina nezapamćenih uspeha u kolektivnim sportovima u juniorskoj konkurenciji. Naime, u četiri kolektivna sporta 1987. godine (fudbal, košarka, rukomet i vaterpolo) juniori tadašnje SFRJ su osvojili 4 zlatne medalje i to: tri na Svetskim prvenstvima (fudbal, košarka i rukomet) i jednu na Evropskom prvenstvu (vaterpolo). Ne umanjujući značaj svih ostvarenih medalja 1987. godine i individualnih dostignuća svih članova šampionskih timova, mora se istaći da se po prirodnom talentu i nadarenosti za igru naročito izdvajala generacija košarkaša koji su SFRJ predstavljali na trećem juniorskom Svetskom prvenstvu u italijanskom gradiću Bormiju 1987. godine. O toj generaciji neverovatnih košarkaša, njihovim počecima uglavnom izvanrednih karijera govori ugledni košarkaški novinar i publicista Vladimir Stanković u knjizi „Bajka iz Bormija“.

„Bajka iz Bormija“ je priča o podvigu koji su ostvarili ne izmišljeni likovi, nego stvarni junaci -12 veličanstvenih košarkaša: Saša Đorđević, Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa, Nebojša Ilić, Luka Pavićević, Zoran Kalpić, Miroslav Pecarski, Teoman Alibegović, Samir Avdić, Radenko Dobraš i Slaviša Koprivica. Selektor reprezentacije je bio tada mladi, a danas nadaleko poznati i trofejni trener Svetislav Pešić[1]. Kao igrač Pešić je bio član sarajevske Bosne, prvog tima sa prostora SFRJ koja je postala klupski prvak Evrope u košarci 1979. godine. Nakon povlačenja od aktivnog igranja košarke, Pešić počinje da se bavi trenerskim poslom od sezone 1982/1983, a već 1984. godine je imenovan za selektora kadetske reprezentacije Jugoslavije. Prvo veliko takmičenje ove generacije pod vođstvom Svetislava Pešića trebalo je da bude nezvanično prvenstvo sveta u Manhajmu (Nemačka) u aprilu 1985. godine, ali Pešić nije mogao da vodi ekipu zbog obaveza koje je još imao u Bosni iz Sarajeva. Ipak, to nije smetalo darovitoj generaciji igrača da na tom takmičenju pokažu izvanrednu igru i osvoje srebrnu medalju. U grupnoj fazi takmičenja pobeđena je i reprezentacija SAD uz fantastičan individualni učinak Nebojše Ilića (39 poena). Ipak, u finalu Amerikanci predvođeni Glen Rajsom, Bi Džej Armstrongom, Tonijem Masenburgom su se revanširali za poraz u grupi rezultatom 100:77.

Četiri meseca kasnije, u avgustu 1985. godine, zaokružen je ram za sliku u Bormiju, tako što je reprezentacija pod vođstvom Pešića osvojila kadetsko Evropsko prvenstvo u Ruseu (Bugarska). Jedan poraz u grupnoj fazi takmičenja od SSSR-a nije uticao na krajnji ishod: Jugoslavija je i polufinalni meč sa Italijom i finale sa Španijom dobila vrlo ubedljivo i više nego zasluženo osvojila prvo mesto. Naredne 1986. godine održano je juniorsko Evropsko prvenstvo na koje je Pešić odveo selekciju sastavljenu od igrača rođenih 1967. i 1968. godine, a oni su superiorno osvojili zlatnu medalju prosečno postižući 109,4 poena po utakmici i pobedom u finalu sa čak 24 poena razlike. Glavni cilj je bila 1987. godina i Svetsko prvenstvo u Bormiju, tim pre što prethodne generacija naših juniora nisu ostvarile rezultate vredne renomea jugoslovenske košarke. Svetislav Pešić je za to takmičenje isplanirao vrlo zahtevne pripreme, koje su većini igrača bile prve u karijeri takvog intenziteta. O mnogim anegdotama koje su pratile sam pripremni period gde je suštinski i iskovana zlatna svetska medalja, kao i o pojedinim mladalačkim nestašlucima igrača i „pedagoškim merama“ selektora Pešića takođe možete pročitati u Stankovićevoj „Bajci iz Bormija“.

Bajka je ispisana na veličanstven način, ubedljivim igrama i pobedama, virtuoznim potezima pleneći pažnju svih poklonika igre pod obručima. Oni nisu samo pobeđivali protivnike, oni su to činili sa stilom. A pred takvim stilom igre dva puta su oružje položili i oni koji sebe smatraju neprikosnovenom svetskom silom u košarci – reprezentacija SAD. Obe utakmice sa Amerikancima – i ona u grupnoj fazi takmičenja i finalna utakmica – pokazatelj su dominacije jugoslovenske škole košarke, taktike, tehnike i pobedničkom mentaliteta koji prati nesvakidašnji talenat. Amerikanci su na Svetsko junoiorsko prvenstvo poslali svoje najbolje igrače, među kojima su bile brojne kasnije NBA zvezde (Geri Pejton, Leri Džonson, Stejsi Ogmon, Brajan Vilijams) a selektor je bio poznati trener Leri Braun. Ali, ni tako dobri igrači nisu mogli da veruju svojim očima ono što su videli i lično doživeli u grupi u meču sa reprezentacijom SFR Jugoslavije. Krilni igrač naše reprezentacije Toni Kukoč je napravio nezaboravan i veličanstven podvig tako što je Amerikancima sasuo rafal od 11 trojki iz 12 pokušaja![2]

Ni pre ni posle, nikada u karijeri nisam pogodio toliko trica. Bilo je utakmica na kojima sam davao po 5-6, možda i 7, ali nikad ni blizu dvocifrenom broju kao tada. Otvorila se „špina“ što bi rekli mi Dalmatinci“ svedoči Toni Kukoč u ovoj knjizi.

To što je Kukoč uradio na toj utakmici je apsolutni rekord. U košarci sam bio 15 godina kao igrač i 35 kao trener, i tako nešto nisam više nikad video“, priznao je trener reprezentacije Svetislav Pešić.

U ponovnom duelu sa Amerikancima u finalu, jasno je bilo da se takvo šutersko izdanje jednog igrača ne može ponoviti kao i da će Amerikanci poučeni mečom iz grupne faze posebnu pažnju posvetiti zaustavljanju Kukoča. Tada dolazi do izražaja trenersko umeće selektora Pešića i taktička priprema koja se bazirala na drugačijem pristupu meču sa osnovnom idejom da se igra bazira na centrima, tako da su u finalu dominantu ulogu odigrali centri naše reprezentacije Dino Rađa i Vlade Divac. Konačan ishod je bio kao i u grupi: pobeda reprezentacije Jugoslavije uz apsolutnu kontrolu igre i rezultata i osvajanje titule prvaka sveta. Koliko je igra naše reprezentacije bila avangardna a sama titula apsolutno zaslužena mogu posvedočiti i reči trenera američke reprezentacije Lerija Brauna: „Mislim da su Divac i Kukoč najbolji mladi igrači koje sam video u životu“. Karijere svih igrača, koji su u Bormiju nagovestili svoj vanserijski talenat, potvrdile su da se u Bormiju nije odigravala samo bajka, već je Bormio označio stupanje na scenu jedne generacije igrača koja je sledećih decenija obeležila evropsku i svetsku košarkašku scenu.

Ostale teme iz sveta sporta možete pratiti na blogu MBS-a.

Upišite Visoku školu modernog biznisa www.mbs.edu.rs i dođite da zajedno analiziramo različite strategije uspeha u svetu sporta!

Autor: Doc. dr Jelena Lukić

[1] dokumentarni film: “Svetislav Pešić – više od trenera” možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=mAHw_-irY6U&t=1843s

[2] fenomenalno šutersko izdanje Tonija Kukoča možete videti na: https://www.youtube.com/watch?v=KP5K7sWIRNE